Najbolji tim nije uvijek najglasniji

Primijetio sam obrazac koji me natjerao da preispitam vlastitu pažnju kao vođe - timovi koji glasno signaliziraju svoje izazove, koji često traže pomoć i eskaliraju probleme, dobivaju nerazmjerno više moje pažnje od timova koji tiho, dosljedno isporučuju odlične rezultate bez ikad tražiti dodatnu pozornost.

Ova dinamika ima logičan, razumljiv razlog - glasni signali prirodno privlače pažnju, dok tiha izvrsnost, upravo zato što ne stvara probleme koji zahtijevaju intervenciju, lako postane pozadinska, gotovo nevidljiva. No ova ista dinamika nosi stvaran rizik - tihi tim koji nikad ne dobije priznanje ili dodatne resurse jednog dana može odlučiti da tiha izvrsnost jednostavno nije nagrađena, i prilagoditi svoje ponašanje prema modelu koji dobiva pažnju.

Disciplina koju pokušavam graditi: namjerno, redovito posvetiti pažnju i priznanje timovima koji rade dobro bez ikad je tražiti, ne čekati da postanu glasni prije nego što primijetim njihov doprinos. Tiha izvrsnost zaslužuje jednako, ako ne i više priznanje od glasne, jer njezino postojanje često znači da netko rješava probleme prije nego što uopće postanu vidljivi.